Priča o malom divu: Emilija, ti si naše čudo!
„Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način“. Upravo ovako počinje i naša priča, iako je nije napisao čuveni ruski pisac.
Jedna od najlepših vesti za bilo koju porodicu, bez sumnje je rođenje deteta. Spoznaja da si ti odgovoran za nastanak jednog novog života, sama po sebi je fascinantna, a ako se tome pridoda i neizmerna ljubav koja počinje od samog saznanja da je žena u drugom stanju, onda je bez sumnje rođenje deteta najradosniji događaj u životu. Kod nas baš i nije bilo tako...
Emilija se rodila u 24. nedelji trudnoće
Zamotana i ušuškana u inkubatoru, naša palčica je bila spremna za put
U bolničkoj sobi, nas dvoje- mama i tata, tešimo se, oplakujemo naše dete i govorimo sebi i jedno drugom da se to dešava, da će vreme izlečiti sve, da smo mladi, pokušaćemo opet... Što bi naš narod rekao- kao grom iz vedra neba, pogodi nas vest da je naše dete živo, da samostalno diše, da ima pravilan srčani rad i da je spremna za transport u Beograd! U neverici smo nekoliko puta pitali doktorku da li je sigurna da se radi o našem detetu, te su nam, potvrde radi, doneli da je vidimo pre polaska u Beograd. Zamotana i ušuškana u inkubatoru, naša palčica je bila spremna za put, ali, kao i mi, nesvesna borbe koja sledi.
Emilija je dobila ime po doktorki koje ja saopštila lepe vesti
Borba, ipak, tek počinje
Da je div, Emilija je pokazala odmah!
Svakodnevne posete na intenzivnoj nezi, grč u stomaku dok čekamo da nas puste unutra i da nam saopšte stanje, iščekivanje najgoreg, a nadanje najboljem i tako 4 i po meseca. Da je div, Emilija je pokazala odmah! Uspela je da se izbori sa infekcijom i da počne da jede već drugi dan po prijemu u bolnicu i to, verovali ili ne, ceo 1 mililitar mleka. Svakim danom je napredovala, jela, dobijala na gramaži (kilaža nam je još uvek bila misaona imenica), posle dve nedelje je konačno i oči otvorila. Opet sreća, opet suze radosnice. Ali, nažalost, kratko je trajalo uzbuđenje. Uoči dočeka Nove godine, saopšteno nam je da je Emilija u kritičnom stanju, da se infekcija velikom brzinom širi, da je u pitanju sepsa... Videti dete koje je preko noći kaliralo za 100 grama, modro, sedirano, jedva živo, bio je čini mi se i veći udarac od onog početnog... Taman smo se navikli na njeno postojanje, mazili je svakodnevno i uživali svakom njenom pokretu, a onda odjednom, ona životno ugrožena. Molili smo se svakodnevno da i ovu bitku dobije i da ostane sa nama.
Mesec i po dana nismo videli Emiliju
Nakon 3 dana stanje se stabilizovalo, Emilija je opet bila dobro! Nedugo posle toga, skinuta je sa respiratora, bez problema je disala samostalno, uz potporu kiseonika u inkubatoru, u kojem je ostala dugih 3 i po meseca. Početkom februara, premeštena je na odeljenje polunitenzivne nege. Nemojte misliti da se tu priča završava. Naime, tada je u Srbiji proglašena epidemija morbila i zabranjene su posete u zdravstvenim ustanovama, samim tim i na Institutu za neonatologiju. Mesec i po dana nijednom nismo videli Emiliju. Informacije o njenom zdravstvenom stanju smo dobijali samo telefonskim putem, svaki dan oko 12 časova, kada bi nam medicinske sestre saopštile da li je stanje stabilno i koja je trenutna težina deteta. Sad smo već bili na kilaži.
Držanje bebe od dva kilograma mora da se uči
Prestanak zabrane poseta i moja sreća kada sam videla dete, koje sam jedva prepoznala u odnosu na prethodno viđenje, verujte, neopisivi su. Emilija je prebačena u krevetac jer je, kako doktorka kaže, bila izuzetno nemirna u inkubatoru, pa su morali da je izvade. Da, da, već tada je pokazala svoj karakter. Dve nedelje sam bila sa njom, učila je da jede na flašicu, učili su mene da je okupam i dam joj terapiju, jer držanje deteta od dva kilograma stvarno mora da se uči.
Emilija je konačno kod kuće!
26.04.2018. godine je ujedno najsrećniji i najstresniji dan u našem životu - Emilijin otpust dan. Posle 4 i po meseca borbe, ona konačno dolazi kući! Neizmerna radost, ali i strah, gomila pitanja koja sami sebi postavljamo, da li ćemo mi znati šta bi trebalo da radimo i kako, da li će ona disati sama, da li smemo zaspati iako ona spava itd. Mesecima kasnije smo se opustili i počeli da uživamo.
Kontrole su se nizale, očni lekar jednom nedeljno, dijagnoza retinopatija 3+, fizijatar, neurolog, pedijatar, hirurg, ultrazvuk mozga, skrining sluha... Niko nije davao prognoze, a ni mnogo nade da za povoljan ishod, ali mi smo bili pozitivni, verovali smo u naše dete, u naše čudo i čudo se i desilo. Emilija je danas zdrava, vesela devojčica, bez dijagnoza! Kao podsetnik na sve što je preživela i pobedila, ostale su joj samo naočare, koje su simbol divovske borbe.
O autorki
Ana Jokić Kardaš je ponosna mama devojčice Emilije. Pored svoje divne porodice, gaji i ljubav prema advokaturi i veoma je uspešna u svom poslu.
Unesite termin porođaja ili datum
rođenja vašeg bebca i pratite njegov
razvoj iz nedelje u nedelju.
Patronažna sestra koju smo angažovali oko masaže i izmlazanja je optimistična:„Začas ćemo mi to, ne brinite se, uskoro Vaša beba dobija mleko made in...»
Porodila sam se 19.04.2020. na Uskrs ujutru oko 03:35 u 6.mesecu, tačnije 26+1. U kolima hitne pomoći. Da, kako ne znam, sve je bilo uredno i bez bola i sledi noć puna bola...Te noći se rodio Atanasije 1050kg i 37cm....Čitam o maloj Emiliji... Čitaj dalje