|
|
Moja priča |
Trenuci u kojima razmenjujemo najdivnije emocije
Ja sam Biljana, ponosna mama dva divna dečaka Bogdana i Alekse, naš razvoj i rast pratile su i prate kako ružni i tako i lepi trenuci...
Pročitajte još priča koje učestvuju u konkursu: Dojenje - Moj najveći uspeh >>> Naoružajte se dobrom voljom i strpljenjem! >>> Teško jeste, ali ne odustajte >>>
Tokom prve trudnoće sa nestrpljenjem sam čekala momenat kad ću svoje čedo da prislonim na grudi, da uživamo zajedno u tom blaženom činu dojenja, razmene emocija, mislila sam da je to kao na filmu. Niko mi nije rekao, a kamoli upozorio da to baš i nije tako lako, nisam znala koliko mi je potrebno snage, volje, truda i želje da uspem u tome. Bogdan se rodio tad sam se i ja rodila kao majka, malo je reći da sam bila kao pala sa marsa, malo je reći koliko je bilo teško i to sve zbog neznanja, zbog neadekvatne podrške medicinskog osoblja.
U bolnici je došlo do upale grudi, bolovi su bili užasni, a Bogdan nije hteo, a ni mogao da povuče ni kap mleka, stvari su postale gore kad smo došli kući jer je on počeo da odbija prvo jednu pa drugu dojku, čini mi se da je plakao stalno, a i ja zajedno sa njim... Babica je pokušavala na sve načine da nam pomogne, ali moje čedo i ja nikako se nismo usaglašavali, nakon mesec dana muke pedijatar je rekao da obustavimo dojenje da nam je beba gladna i da pređemo na dohranu, pune dojke mleka ni za šta, mislila sam da ću umreti. Pristala sam na to, patila sam zbog toga, ali tad mi se činilo da izlaza nije bilo... Tokom narednih godina rada sa bebama shvatila sam a i naučila da sam nesto mogla da promenim ali za mene i Bogdana je bilo kasno.
Šest godina kasnije rodila sam Aleksu, sasvim spremna da dojim svoju bebu i da životom branim svoje pravo da dojim! Pedijatriskim sestrama sam zabranila da mu daju dohranu, naoružana literaturom i prethodnim iskustvom znala sam da je mojoj bebi dovoljna i kap kolostruma da bude sita, znala sam da je moje mleko melem za moju bebu i ništa drugo! Bolelo je i tad nadolaženje mleka, grudi su htele da mi eksplodiraju, ali stavljala sam obloge, nežno masirala dojke, a Aleksa je sikio kad god je to poželeo, a kad nije hteo znala sam da moram da izmlazam višak. Bili smo dobar tim i fabrika mleka je počela lepo da radi na čelu sa mojom bebom... Danas moj Aleksa ima tri meseca naravno sikimo i dalje, beskrajno me čini srećnom kad se zakikoće na mojim grudima sit i zadovoljan, to su samo naši trenuci u kojima podjednako uživamo i u kojima razmenjujemo najdivnije emocije...
Biljana Mikovic
Ova priča je deo konkursa Moja priča o dojenju. |